na početak

english

članci
škotski ovčar staroengleski ovčar bradati koli border koli

Bjeline kod pasa

piše Jasna Jalševac

Što su zapravo bjeline?

Bijele oznake, mrlje, šareni psi i bijeli psi, karakteristični su za velik broj pasmina. U standardima nekih pasmina, pojava bijelih oznaka prihvaća se i ako nije dominantno obilježje boje tih pasmina. Kod drugih je, pak, nepoželjna pojava bjelina u bilo kojem obliku i obimu. Slijedom toga, vidljivo je da su bjeline integralni dio genetske slike psa kao vrste.

Promatrano iz ugla genetike, što nas u ovom slučaju zanima, jer želimo saznati porijeklo neke pojave, bjeline su mjesta na kojima dlaka nema pigmenta. To su površine bez boje, bijele mrlje. Genetika o bijelom psu , bez obzira imao on obojenih dijelova ili ne, govori kao o velikoj bijeloj mrlji. Likovna umjetnost bijelo definira kao ne-boju, jer predstavlja odsutnost svih boja, a to je upravo slučaj kod dlake, (kao, uostalom i kod sijede kose). Nepostojanje pigmenta ljudsko oko vidi kao bjelinu.

Gen jedinica nasljeđivanja, smješten na kromosomu
Alelomorf zauzima mjesto originalnog gena na kromosomu, nasljeđuje se alternativno (mutantna kopija gena za vrijeme mejoze/multipliciranja stanice)
Modifikatori utječu na modificiranje jednog para gena, ali ne i na druge parove
Poligeni više gena koji imaju utjecaj na jednu karakteristiku

Dlaka psa sadrži dvije vrste pigmenta: crni (eumelanin) i žuti (phaeomelanin). Boju psa kontrolira veliki broj različitih gena, njihovih alelomorfa, poligena i njihovih modifikatora. Osnovne karakteristike izgleda boje psa, tj. ono o čemu boja psa ovisi, jesu: pigmentacija, raspored pigmenta, boja pigmenta i kontrola proizvodnje pigmenta.

Uzroci zbog kojih dlaka ostaje bez pigmenta mogu biti različiti:

  1. pojava i širenje bjelina:
    • kod obojenih pasa javljaju se bjeline različitih površina i uzoraka
    • bijeli psi (crne oči) sa ili bez pigmentiranih dijelova

  2. albino - činčila gen
    • albino podrazumijeva crvene oči i vrlo je rijetka pojava kod psa kao vrste, ali je česta kod drugih sisavaca
    • činčila gen (Cch) odstranjuje sav pigment dlake, ali ne i oka - to je bijeli pas sa tamnim očima

  3. merle faktor
    • bijeli pas - homozigot merle (MM), vrlo često defektni

Bijeli škotski ovčar pripada grupi 1 pa će ta grupa i biti temom daljeg teksta. Kod pasa iz te grupe distribucija bjelina pokazuje postupnu i urednu progresiju širenja na: prsa, noge, gubicu, vrh repa; cijela prsa, noge, trbuh; bjeline preko ramena i leđa; pojava bjelina na slabinama, leđima i drugdje po tijelu. Mjesta koja zadnja ostaju bez pigmenta su vrh glave, uši i korijen repa.

Razlog tome je način stvaranja pigmenta u koži i korijenu dlake na točno definiranim lokacijama (koje odgovaraju tjemenu glave i hrptu embrija u razvoju), u točno definirano vrijeme aktivnosti, a koje vrijeme je genetski određeno. Ukoliko se iz bilo kojeg razloga poremeti primordijalni raspored stanica ili količina stanica koje proizvode pigment zakasni ili uspori tokom razvoje embrija, štene će se roditi sa bijelim oznakama. Koža je normalna, dlaka formirana, ali bit će bezbojna (bijela za ljudsko oko), jer stanica za proizvodnju pigmenta nije stigla na označeno mjesto.

Razvoj embrija je postupan i uredan proces pa će se nemogućnost stanica da zauzmu svoja mjesta pokazivati u slijedu rasporeda i količine bjelina, a što je proces koji pokazuje više-manje regularnu progresiju bijelih oznaka, od oznaka u tragovima do potpuno bijele životinje.

Količina bjelina varira individualno. Varijacije nastaju zbog poligena koji modificiraju količinu bjeline glavnog alelomorfa nositelja pigmenta, ili kao posljedica nezgoda/oštećenja u razvoju embrija. Varijacije u količini bjelina su manje kod pasmina koje pokazuju uobičajenu poželjnu mustru, ali se pojava varijacija ni u tim slučajevima ne može eliminirati.

Relativno stabilna je pojava lise, bijelih šapa, produžene bijele linije s prednjih nogu preko prsa u vidu uske bijele trake prema gora, tzv. "ovratnik, šal, ogrlica" (bostonski terijer, collie, bernardinac). Uzorak te vrte i količine naziva se "irish spotting" (eng. Irska mrljavost, oznaka si prema Little, 1957) psi sa većom količinom bjelina, koje se doimaju kao pigmentacija na bijeloj podlozi, uobičajeno se nazivaju "piebald" (eng. šareni, oznaka sp).

Little (1952) je postavio hipotezu prema kojoj se distribucija bjelina može objasniti postojanjem tri mutantna alelomorfa gena S (eng. self /svoj, cijeli/, pigmentirani, ne-bijeli)

stupnjevi bjelina kod pasa

Prikaz bijelog uzorka kroz 10 stupnjeva. 0 je obojeni pas - pas bez mrlja, a stupanj 10 je potpuno bijeli pas (nije prikazano).

Opis Simbol Stupanj bjelina
Gen Self (ne-bijeli) S 0
Alelomorf Irish spotting (irska mrljavost) si 1-3
Alelomorf Piebald (šareni) sp 3-9
Alelomorf Extreme white (potpuno bijeli) sw 9-10

Homozigot sp (šareni) fenotipski pokazuje veće količine bijelog od prosječnog si (irska mrljavost) homozigota. Međutim, varijacija sp (šareni) je znatno šira u izražaju od bilo koje druge. (primjer: basenji - sisi, beagle - spsp, foksterijer - spsp). Alelomorf sw (potpuno bijeli) daje životinju s najvećom površinom bjelina, što rezultira ili potpuno bijelom životinjom sa crnim očima (standardni fenotip npr. samojed) ili bijelom životinjom sa nekim pigmentiranim mjestima na glavi i repu (npr. bulterijer).

Za alelomorfe je tipično da su nekompletno dominantni jedan nad drugim. Varijacije, međutim, vrlo često znaju prekrivati jedna drugu u rasporedu bjelina. Tako je S (cijeli obojani) dominantan prema si, ali ne i prema sp ili sw. Heterozigoti Ssw ili Ssp u fenotipu pokazuju raspored bjelina tipičan za si. si je dominantan nad sp, ali ne i nad sw. Heterozigot sisw pokazuje u fenotipu količinu bjelina sp. Odnos sp i sw nije dovoljno jasan zbog nedostatka podataka (Robinson, 1982.), ali vjerojatno je da je heterozigot spsw lagano šareni sp u fenotipu. Treba naglasiti da sp pokazuje najviše varijacija alelomorfa što ozbiljno komplicira točne odnose pri utvrđivanju dominantnosti.

Sve ovo je važno znati da bismo razumjeli pojavu bijelih mrlja na tijelu colliea, što se može često vidjeti, ali se rijetko objašnjava, a ponekad i skriva.

Po regularnosti uzorka, collie je prema svojem standardu boje nositelj si (irska mrljavost - šal) alelomorfa. Mnogo je primjeraka sa širokim šalovima, dvostrukim šalovima, često sa točkicama na ramenima ili drugim dijelovima tijela. Takve oznake obično budu prekrivene u razvoju dlake ili se izgube u mrljavosti merle uzorka. Međutim, veće mrlje se ne mogu sakriti, pogotovo na crnoj ili žutoj dlaci. Moramo znati i to da postoje bijeli škotski ovčari (sw), da je bijela priznata kao boja u američkom standardu (AKC standard) i da se oni takvi tamo uzgajaju i izlažu.

Više je razloga zbog kojih engleski standard ne priznaje bijelu boju colliea i pri tome ostaje. Jedan od njih je i tvrdnja da je bijela boja za ovčarskog psa najlošiji izbor, jer se izgubi među ovcama pa ga one ne razaznaju od drugih ovaca. Također se teško vidi u snijegu i magli. Ako imamo u vidu klimatske uvjete u postojbini colliea, škotskim visovima (Highlands), možda ti argumenti imaju svoju težinu. Moje je osobno mišljenje da je u današnjim uvjetima ovčarsku prirodu colliea važnije očuvati prvenstveno u naravi i konstituciji. Boja bi se mogla izuzeti iz toga, jer htjeli mi to ili ne, većina današnjih colliea, na žalost, ne čuva ovce. Njihova specifična ovčarska narav i konstitucija potrebni su i za nove uloge koje imaju u životu modernog čovjeka, a kad pomislim na ljepotu bijelog colliea, šteta je što ga ne možemo vidjeti i u našim ringovima. Međutim, rekla bih da je drugi razlog bio mnogo jači argument protiv bijele boje i nije slučajno da je na Otoku i u Europi i dalje vrlo prisutan, za razliku od Amerike.

Razlozi za bijeg od bjelina svih vrsta, a pogotovo bijelog psa, sežu u najdalju povijest colliea. U doba dok su još itekako čuvali ovce na škotskim visovima, najčešće boje bile su blue-merle, tricolour i bicolour - crno bijeli i crni sa paležom (bicolour se u svim varijantama zadržao kod shetlandskog ovčara). Sable pasa je bilo malo, a za dominantnog sable psa saznalo se tek u dvadesetom stoljeću. Parili su se svi, bez obzira na boju pa je i učestalost merle-merle parenja bila jako velika. Karakteristika tih parenja je mogućnost rađanja 25% homozigota (MM) bijelih merle štenaca, koji su vrlo često defektni. Razlog leži u merle genu (M) koji je dominantan, a njegova karakteristika je da izbljeđuje ili uništava pigment u dlaci i koži. Rezultat duplog djelovanja merle gena je potpuna depigmentacija dlake, defekti vida, sluha, sterilitet i velika smrtnost štenaca nakon okota. Treba također uzeti u obzir da se ovo odnosi na sva merle-merle parenja, a ne samo na blue merle varijantu. Imajući to u vidu, ako se sada vratimo na početke uzgoja colliea, kad se pario svaki sa svakim, a blue i sable merle, (dosljedno tome) bile sasvim uobičajene boje, možemo pretpostaviti da je bila prilično velika učestalost pojave bijelih, defektnih štenaca koji su se rađali mrtvi ili ugibali nakon rođenja. Zasigurno dovoljno velika da su uzgajatelji brzo povezali bijelu boju sa defektnim štencima pa su je u skladu s tim počeli izbjegavati. To se odrazilo i u standardu.

Genetika se, kao što znamo, razvila naglo tek u dvadesetom stoljeću, u kojem razvoju prednjače Amerikanci. Tajna bijelih pasa razotkrivena je još pedesetih godina i za Amerikance je razlika između bijelog colliea sa blue-merle, sable ili tricolour pigmentiranom glavom (sw) i homozigota (MM), već odavno prestala biti nepoznanica i zagonetka pa oni bez straha uzgajaju bijele collie i priznaju tu boju. Bojim se da smo mi Europljani u tome malo previše tradicionalni.

Vratimo se pojavi bijelih mrlja na mjestima koja nisu standardom predviđena. To su primjerci varijacija sp (šareni) i kao takvi nositelji tzv. bijelog faktora (sisw). Vidjeli smo da je varijacija sp vrlo široka u izražaju i velika je vjerojatnost da su mnogi od onih lijepo obojanih, sa širokim šalovima, lisama i bijelim nogama, u stvari varijante sp ili sisw (bijeli faktor). Dakle, u tim slučajevima ne treba se čudom čuditi ako koje štene ima bijelu mrlju na mjestu koje nam nije najdraže i gdje je nismo očekivali ili čak ako nam se ošteni bijelo štene. Takve pojave moramo znati predvidjeti i u skladu s tim i očekivati. Treba, međutim , znati i to da bi bez takvih pasa bijele oznake, koje tako volimo vidjeti na našim psima, mogle nestati (sjetite se da je gen S - cijeli obojani, dominantan nad si - irska mrljavost).

Nikad ne smijemo zaboraviti i na onaj drugi uzrok pojave bjelina, a to je ozljeda embrija u razvoju. Još jedan razlog više da se osobito pazi na kuju od samog početka trudnoće.

Zaključimo da je pojava bjelina i bijelih oznaka kod pasa genetski vezana isključivo za boju i ne nosi sa sobom nikakve druge genetske promjene na psu. To znači da psi sa mrljama na mjestima koja nisu uobičajena, nisu degenerirani, bolesni ili što drugo opasno za reprodukciju i uzgoj. Pitanje bjelina, u ovom slučaju je pitanje estetike. Kako ćemo se s te, estetske, izložbene strane odnositi prema bijeloj mrlji, stvar je konzultacije standarda pasmine. Međutim, što se uzgoja tiče, primjerci s bjelinama morali bi imati ravnopravni tretman na uzgojnim pregledima sa svim ostalim psima. Onome tko zna što su bjeline i njihovo porijeklo, one neće smetati u uzgoju. Diskriminirati psa ili kuju izuzetne kvalitete i inače korektnog fenotipa, zbog bijele mrlje na leđima, bila bi velika nepravda.

Nažalost ovisnost uzgojne vrijednosti psa o njegovim izložbenim rezultatima dovest će upravo do suprotnog stava prema takvim psima. Evo razloga više za razdvajanje uzgojne vrijednosti od sijamske vezanosti na izložbene rezultate.

Literatura:

Roy Robinson "Genetics for Dog Breeders", Pergamon Press 1982
Malcolm B. Willis "Practical Genetics for Dog Breeders", 1992
The New Collie, Howell 1991
The New Complete Shetland Sheepdog, Maxwell Riddle, Howell 1991
RoughCollie, Hazel Hunt, Crowood Press 1990



© 2002-2006 na vrh vrh     povratak natrag